[nettime-see] gospodar svih valova

[Ognjen Strpic <ognjen@mi2.hr>]

U četvrtak 12. ožujka 2003. godine, na podnevnoj sjednici Vijeća za 
radio i televiziju, Treća mreža Hrvatskog radija izgubila je svoju 
najvažniju frekvenciju, 101MHz, koja pokriva cijeli prostor sjeverne i 
središnje Hrvatske.

Tipična reakcija na ovu "vijest" je nevjerica, što me osobno posve 
zapanjuje. Da je status dosadašnje frekvencije upitan, znalo se 
godinama, a podrška Trećem programu bila je rijetka i deklarativna pa je 
na kraju, nevjerici usprkos, Hrvatska ipak dopustila da se odluka o 
raspodjeli radijskog spektra donese džentlmenskim sporazumom 
zainteresiranih strana, kao da je riječ o poslovnoj odluci, a ne javnoj 
politici.

Treća nacionalna radijska mreža, istina, nije bogomdana - zakonom doduše 
jest predviđena - ali od samog gubitka još je važniji način na koji ju 
je izgubila: izgubila ju je šutke, iza zatvorenih vrata, bez novinskih 
izvještaja, bez reakcija, bez protivljenja i bez odgovarajućeg 
alternativnog rješenja. I dakako, bez javne rasprave. A Treća mreža je 
javno dobro građana, koji realno ne mogu očekivati da će njezinu 
funkciju nadomjestiti komercijalne stanice. Istodobno, radijski i 
televizijski spektar fizikalno je oskudan resurs; za sve mjesta 
jednostavno nema. U borbi za dobit od njegova iskorištavanja osobito je 
ugrožen kulturno-znanstveni program: koliko mi je poznato, u svijetu ne 
postoji ni jedna jedina komercijalna stanica čiji se program isključivo 
ili bar uglavnom sastoji od tog tipa emisija.

Komercijalni sustav telekomunikacija, ili američki sustav, odlikuje 
načelno ustezanje države od uplitanja u emitiranje: sav ili gotovo sav 
spektar radijskih i televizijskih frekvencija država izdaje u koncesiju 
tvrtkama koje na natječaju daju financijski najbolju ponudu. Kako je do 
takvog raspleta u Sjedinjenim Državama došlo, manje je poznata, ali 
poučna priča. Povijest javne rasprave o javnom radiju u Sjedinjenim 
Državama, naime, počinje i završava s jedinom velikom raspravom o 
telekomunikacijama iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Ona je, 
pogađate, prekinuta u korist korporacija, koje su do danas gospodari 
svih valova radija i televizije Sjedinjenih Država. Kako se pokazalo u 
posljednjih sedamdesetak godina, taj je režim posve marginalizirao radio 
i televiziju kao javne medije:

	"Posve je jasno da komercijalni sustav vrlo djelotvorno pruža
	određene vrste zabave i zadovoljava određene vrste publike.
	Istodobno, jasno je i da sustav koji se temelji isključivo na
	profitu, a uzdržava isključivo oglašavanjem, zanemaruje mnoga
	područja od interesa javnosti. Osim toga, oglašivači su
	poslužili kao moćni cenzori sadržaja programa -- njima nije u
	interesu sponzorirati emisije koje mogu naštetiti njihovim
	reklamnim porukama. Komercijalni radio i televizija vrlo rijetko
	iskorištavaju obrazovni potencijal emitiranja (...), te je već
	šezdesetih godina postalo gotovo općeprihvaćano	da komercijalni
	sustav emitiranja, usprkos svom velikom uspjehu i popularnosti,
	ima velike mane koje su inherentne njegovoj naravi."[1]

U tim okolnostima problem je, dakle, posve jednostavan. Odustanemo li od 
nacionalne Treće mreže ili nekog njenog ekvivalenta, 
kulturno-znanstvenog radijskog programa neće biti. Odustanemo li od 
javne rasprave, o supstanci radija i dalje će odlučivati netko drugi.

Kako Hrvatska još ne poznaje community radio stanice, koje na lokalnim 
razinama omogućuju proizvodnju neprofitnog programa bez obveza koje 
vrijede pri natjecanju za komercijalne frekvencije, legalnog izlaza 
zapravo nema. Šutnja o telekomunikacijskoj politici može dovesti do samo 
jednog ishoda: još jedan javni resurs prijeći će u ruke komercijalnih 
tvrtki. Kad je riječ o radiju i televiziji, rezultat takve politike, ili 
odsustva politike, beziznimno je poražavajući.


[1]Robert W. McChesney, The Political Economy of Radio, u: Ron Sakolsky,
    Stephen Dunifer (ur) _Seizing the Air Waves: A Free Radio Handbook_,
    AK Press, 1998, http://www.infoshop.org/texts/seizing/toc.html


Ognjen Strpić


-----------------------------------------------

Robert W. McChesney: Politička ekonomija radija
[Treći program Hrvatskog radija, Projekt Broadcasting, u pripremi]

Kad kažem politička ekonomija, upućujem specifično na vrste vlasništva, 
nadzora i subvencioniranja radijskog emitiranja. Druga ključna 
sastavnica političko-ekonomske analize je to, kako se radijsko 
emitiranje odnosi prema društvenoj i klasnoj strukturi društva. Iako u 
ovom ogledu to ne naglašavam previše, takva je kritika u njemu 
implicitna. A iako se koncentriram na radijsko emitiranje, povremeno se 
neće moći razlučiti radio od televizije i drugih vrsta elektroničke 
komunikacije. Na dugi rok, ista temeljna pitanja vrijede za sve 
komunikacijske medije.

Povijesno, uspon ključnih novih komunikacijskih tehnologija kao što je 
emitiranje pokrenuo je nacionalne javne rasprave o tome koji je najbolji 
način da se ti resursi primijene. Razlog tome bilo je to što oskudnost 
spektra znači da će se u isto vrijeme na istom području emitirati tek 
šačica programa, a na spektar se gledalo kao na resurs u javnom 
vlasništvu. Jedan od rezultata tih javnih rasprava bio je, primjerice, 
da javne sustave emitiranja treba uspostaviti radi određenih javno 
određenih ciljeva, a ne zato da generiraju dobit. Te su se rasprave 
često odvijale unutar društvene elite, ali povremeno je bilo 
intervencija i iz naroda. Do koje je mjere ne-elita participirala u 
određivanju komunikacijskih politika, može biti barometar za razinu 
demokracije u društvu. Heuristički, ako određene snage izrazito 
dominiraju političkom ekonomijom nekog društva, one će izrazito 
dominirati i njegovim komunikacijskim sustavom, a o temeljnim pitanjima 
o načinu i ciljevima organizacije komunikacijskog sustava uopće neće 
biti rasprave. To je bio i jest slučaj s komunističkim partijama u 
raznim ``narodnim republikama'', a uglavnom vrijedi i za interese 
velikog biznisa u Sjedinjenim Državama.

Upravo je u Sjedinjenim Državama najvidljivije opadanje javne rasprave o 
komunikacijama. No, većinu ljudi možda iznenađuje da tome nije razlog to 
što je ljubav prema komercijalnim medijima genetski kodirana u osobama 
rođenima u Sjedinjenim Državama. Taj je ukus stečen. Kad se dvadesetih 
godina pojavilo radijsko emitiranje, malo je ljudi mislilo da ono ima 
ikakav tržišni potencijal. Mnogi pioniri u emitiranju bile su neprofitne 
organizacije, čiji je cilj bilo davanje javnih usluga. Tek su kasnih 
dvadesetih kapitalisti počeli osjećati da bi radijsko emitiranje 
operaterima mrežâ putem komercijalnog oglašavanja moglo donijeti znatnu 
dobit. Posluživši se svojom golemom moći u Washingtonu, ti su 
komercijalni broadcasteri uspjeli nametnuti svoju prevlast u Saveznoj 
komisiji za radio. Posljedica toga bila je da im je taj oskudan broj 
radijskih kanala de facto predan u ruke, brzom odlukom parlamenta i bez 
javne rasprave.

Nakon te komercijalizacije etera, određeni elementi društva Sjedinjenih 
Država udružili su se u pokret za reformu emitiranja, kojom se pokušala 
utvrditi dominantna uloga neprofitnog i nekomercijalnog sektora u 
američkom radijskom prostoru. Ti protivnici komercijalizacije došli su 
iz prosvjetnih, vjerskih, radničkih i građanskih organizacija, ženskih 
grupa, društava novinara, udruženja ratara, građanskih libertarijanaca i 
intelektualaca. Reformisti su pokušali iskoristiti sve veće 
nezadovoljstvo javnosti komercijalizacijom radija prije 1934. godine, 
kad je Kongres jednom godišnje razmatrao prijedloge zakona za trajnu 
regulaciju radijskog emitiranja. Ti su reformisti bili izrijekom 
radikalni; tvrdili su da, ako privatni interesi kontroliraju medij, a 
cilj im je dobit, onda nikakva zakonska regulacija niti samoregulacija 
neće moći prevladati pristranost sustava. Komercijalno emitiranje, 
tvrdili su reformisti, izbacit će kontroverzne emisije, radničke emisije 
i provokativne emisije koje se bave javnim problemima, a isticat će ono 
što dobro prolazi i najbolje prodaje proizvode svojih oglašivača.

Reformistički pokret dezintegrirao se nakon što je 1934. prošao Zakon o 
komunikacijama, kojim je uspostavljeno Savezno vijeće za komunikacije, 
FCC. Reformisti se tridesetih godina, međutim, nisu izgubili bitku od 
komercijalnih interesa na istom terenu. Radijski lobi je prevladao zato 
što je uspio u tome da većinu Amerikanaca održi u neznanju kad je riječ 
o politici komunikacije, o kojoj se tada raspravljalo u Kongresu. To su 
pak postigli tako što su nadzirali ključne elemente novinskih medija, a 
njihova sofisticirana služba za odnose s javnošću ciljala je na ostatak 
tiskanih medija i javnost. Osim toga, komercijalni broadcasteri su 
postali sila s kojom se rijetko koji političar htio sukobiti; gotovo svi 
zagovornici reforme u Kongresu između 1931. i 1932. godine poraženi su 
kad su se htjeli ponovno kandidirati, a ta sudbina nije promakla onima 
koji su ušli u sljedeći sastav Kongresa. S porazom reformista, tvrdnja 
radio-industrije, da je komercijalno emitiranje inherentno demokratsko i 
američko, nije se dovodila u pitanje i postala je dijelom političke kulture.

Nakon toga, jedini legitimni način kritike komunikacijske politike 
Sjedinjenih Država bio je ustvrditi da je ona nekompetitivna ili 
``suviše'' komercijalna, te joj je stoga potrebna umjerena regulacija 
kako bi se zaštitio javni interes, a da se pritom ne našteti tržišnoj 
održivosti te industrije. Temelj za taj ``liberalni'' zahtjev za 
regulacijom bio je da oskudica broja kanala čini regulaciju nužnom, a ne 
da je kapitalistička osnova industrije iz temelja pogrešna. Bilo je to 
daleko od kritika reformista iz tridesetih godina, koji su tvrdili da 
problem nije jednostavno u nedostatku tržišne utakmice, nego u vladavini 
tržišta kao takvoj. Što također znači da je danas, uz golemu ekspanziju 
broja kanala u komunikacijskoj revoluciji, argument iz oskudice izgubio 
snagu, a liberali teško mogu izdržati pod pritiskom deregulacije.

Taj uski raspon javne rasprave o komunikacijskoj politici bio je 
kontekst u kojem se odvijao razvoj kasnijih komunikacijskih tehnologija, 
uključujući telefaks, FM radio i televiziju. Da komunikacijske 
korporacije imaju prednost u iskorištavanju tih tehnologija, uopće se 
nije dovodilo u pitanje, čak ni u doba New Deala, koje je bilo sklono 
javnom dobru. U usporedbi s javnim raspravama o radiju tridesetih 
godina, gotovo da se i nije raspravljalo o alternativnim načinima 
razvoja tih tehnologija. U četrdesetim godinama i poslije liberali su 
znali da je tržišna osnova sustava netaknuta te su samo pokušavali 
osnovati neprofitni sektora na marginama. (Što je bilo problematično; 
kad god bi, naime, u tim neprofitnim nišama netko vidio smetnju 
profitabilnoj ekspanziji, njihova se budućnost našla na tankom ledu.)

Sredinom tridesetih godina sustavom komercijalnog emitiranja u 
Sjedinjenim Državama posve su dominirale dvije goleme nacionalne mreže 
-- CBS i NBC -- koje su poslovale na temelju prihoda od oglašavanja. I 
NBC i CBS tvrdili su da im se tako važna uloga u sustavu emitiranja 
Sjedinjenih Država može povjeriti zato što će dobrovoljno djelovati kao 
ustanove u službi javnosti, čak i kad bi to štetilo njihovoj 
profitabilnosti. Osim toga, Savezno vijeće za komunikacije ponovno im je 
razmatralo licence svakih nekoliko godina, kako bi se uvjerilo da 
koncesionari služe ``javnom interesu'' i udovoljavaju kriterijima 
``pogodnosti'' i ``nužnosti'' -- iako gotovo nikada nisu nikome povukli 
licencu. Kad je četrdesetih godina došla televizija, Vijeće ju je 
praktički predalo istim mrežama koje su dominirale radijem.

Posve je jasno da komercijalni sustav vrlo djelotvorno pruža određene 
vrste zabave i da zadovoljava određene vrste publike. Istodobno, jasno 
je i da sustav koji se temelji isključivo na profitu, a uzdržava 
isključivo oglašavanjem, zanemaruje mnoga područja koja mogu biti u 
interesu javnosti. Komercijalne stanice gotovo od samog početka 
suočavaju se s kritikama da zanemaruju ili skidaju kontroverzne 
političke emisije, kao i zabavne i kulturne emisije koje ne privlače 
golemu publiku. Osim toga, oglašivači su poslužili kao moćni cenzori 
sadržaja programa -- njima nije u interesu sponzorirati emisije koje 
mogu naštetiti njihovim reklamnim porukama. Znatna se kritika usmjerila 
i na činjenicu da komercijalni radio i televizija vrlo rijetko 
iskorištavaju obrazovni potencijal emitiranja, osobito ali ne isključivo 
kad je riječ o djeci. I doista, već je šezdesetih godina postalo gotovo 
općeprihvaćano da komercijalni sustav emitiranja, usprkos svom velikom 
uspjehu i popularnosti, ima velike mane koje su inherentne njegovoj naravi.

Marginalizacija vrijednosti služenja javnosti u raspravama o 
komunikacijama u Sjedinjenim Državama -- dapače eliminacija političke 
debate o komunikacijama -- objašnjava tužnu povijest američkog javnog 
radija i televizije. Poraz pokreta za reformu emitiranja 1934. doveo je 
do nečega što bi se moglo nazvati Mračnim dobom javnog emitiranja u 
Sjedinjenim Državama. Ako su reformisti tridesetih godina željeli sustav 
u kojem je dominantan neprofitni i nekomercijalni sektor, svi budući 
zagovornici javnog emitiranja morali su prihvatiti da je postojeći 
sustav uspostavljen prvenstveno u korist komercijalnih broadcastera, te 
će u njemu eventualne javne stanice morati naći svoju nišu na marginama, 
gdje neće prijetiti postojećoj ili potencijalnoj dobiti komercijalnih 
interesa. Po tome se javno emitiranje u Sjedinjenim Državama iz temelja 
razlikuje od onog britanskog ili kanadskog, ili gotovo svake druge 
nacije s usporedivoj političkom ekonomijom. Dok BBC i CBC smatraju da je 
njihov mandat pružanje usluge cijeloj naciji, javni broadcasteri SAD-a 
su shvatili da mogu politički preživjeti samo ako ne oduzimaju 
slušatelje ili gledatelje komercijalnim mrežama. Funkcija javnog ili 
obrazovnog emitiranja je, dakle, ponuditi onakve emisije čija produkcija 
komercijalnim stanicama ne donosi dobit. No, političari i državni 
dužnosnici koji se protive javnom emitiranju istodobno inzistiraju na 
tome da javno emitiranje ostane unutar ideoloških okvira komercijalnog 
sustava. To je potaknulo javno radio stanice u Sjedinjenim Državama 
nakon 1935. da promiče elitne kulturne emisije nauštrb stvaranja velikog 
slušateljstva. Ukratko, javno emitiranje od 1935. godine u Sjedinjenim 
Državama nalazi se u situaciji u kojoj ne može pobijediti.

Glavna funkcija neprofitnog emitiranja u Sjedinjenim Državama od 1920. 
do 1960. godine zapravo je bila obavljanje pionirskog posla u otvaranju 
novih dijelova elektromagnetskog spektra, koje komercijalni interesi 
trenutno nisu smatrali profitabilnima. Obrazovne stanice tako su 
četrdesetih i pedesetih godina odigrale golemu ulogu u razvoju 
emitiranja na AM-u. Svaki put, kad bi se pokazalo da se tamo može 
zaraditi, mjesto obrazovne stanice zauzeli bi kapitalisti. Čini se da je 
to sudbina Interneta: pionir Interneta kao javne usluge bio je 
neprofitni sektor uz državnu potporu, dok ga kapital nije odlučio 
preuzeti i odgurnuti pionire na margine. Reformisti iz tridesetih godina 
bili su itekako svjesni te tendencije i nisu dopustili Vijeću za 
komunikacije da ih izgura u nove tehnologije, gdje neće imati pristup 
široj publici. Nakon 1935., zagovornici javnog emitiranja više nisu 
mogli birati. (U mnogim slučajevima, kao što su Internet, satelitska i 
digitalna komunikacije, sama tehnologija razvijena je kroz 
znanstveno-istraživačke projekte savezne vlade. No, čim bi tehnologija 
postala profitabilna, predana je privatnim interesima uz neznatnu 
kompenzaciju.)

Čak i uz ta ograničenja, komercijalni broadcasteri zazirali su od javnog 
emitiranja i borili su se rukama i nogama protiv njega sve do kasnih 
šezdesetih godina. Nakon mnogih neuspjelih pokušaja, Kongres 1967. 
godine donosi Zakon o javnom emitiranju; nedugo nakon toga osniva se 
Korporacija za javno emitiranje, a ubrzo i stanice PBS i NPR. 
Komercijalni broadcasteri konačno su se složili da se neće protiviti 
javnom radiju , prvenstveno zato što su vjerovali da će novi javni 
sustav biti zadužen za neprofitne kulturne i političke emisije, a 
kritičari su ih dotad stalno napadali da zapostavljaju tu vrstu 
programa. Ali postoji kvaka. Odustalo se od početnog plana da se 
Korporacija za javno emitiranje financira iz poreza koji bi se plaćao 
pri kupnji novog radio i televizijskog prijemnika, slično BBC-jevoj 
metodi, čime je javno emitiranje ostalo bez stabilnog izvora prihoda 
nužnog za planiranje i autonomiju pri uređivanju. Već je u samom 
početku, dakle, odlučeno da će Amerikanci imati javni sustav, ali da će 
on biti teško hendikepiran. Imat ćemo samo onakav sustav kakav nam 
dopuste komercijalni broadcasteri.

Iako je javno emitiranje u Sjedinjenim Državama polučilo i neke dobre 
rezultate, sustav je iz temelja narušen svojom strukturnom osnovicom, a 
u usporedbi s moćnim sustavima javnih usluga u Evropi čista je farsa. 
Dapače, u međunarodnim raspravama o javnom emitiranju, naziv "sustav u 
stilu PBS-a" označava marginalan i nepotpun javni sustav. To je sudbina 
koju žele izbjeći britanski BBC, kanadski CBC i mnoge druge javne 
radijske kuće.

Nadalje, javne radio i televizijske stanice na većim tržištima postale 
su iznimno konzervativne institucije (u općenitom, ne političkom smislu 
riječi). Carnegijevo vijeće -- čiji je izvještaj iz 1967. godine imao 
ključnu ulogu u stvaranju javnog emitiranja u Sjedinjenim Državama -- 
imalo je viziju izabranih odbora lokalnih zajednica koje aktivno 
sudjeluju u upravljanju i uređivanju javnih stanica. Ta je ideja poslije 
pala u zaborav, a umjesto toga je postavljena prilično nespretna 
birokracija. Često se, osobito na velikim tržištima, glavni likovi iz 
odbora javnih televizija dovlače iz redova najbogatijih i najmoćnijih 
ljudi u zajednici. Javno emitiranje, unatoč svojim nedostacima, stvaralo 
je i stvara izvanredne emisije. U mom rodnom gradu Madisonu u državi 
Wisconsin, to je dragocjen izvor informiranja s mnogo brojnijom publikom 
nego drugdje. Čak i oni kritički nastrojeni prema javnom emitiranju 
priznaju da ono drži važnu tržišnu nišu. Problem je u tome što je to 
samo to, niša, i to niša koja služi samo djeliću zajednice.

Sustav financiranja je glavna prepreka. Vlada Sjedinjenih Država daje 
samo oko 15 posto prihoda; javne stanice ovise o donacijama korporacija, 
zaklada i slušatelja, odnosno gledatelja. Posljedica toga jest da su PBS 
i NPR postale de facto komercijalna poduzeća, a velikim korporacijama 
koje su najveći donatori daje ogroman utjecaj na sadržaj emisija, čime 
krše temeljna načela javnog emitiranja. Tako se, osim toga, potiče 
programska orijentacija imućnoj publici, umjesto slušateljima iz 
radničke klase, budući da takvi slušatelji i gledatelji mogu potrošiti 
više novca. Ironično je da ta dobro podmazana baza javnom emitiranju 
daje oslonac u pregovorima za dobivanje saveznih dotacija, najmanje 
jednako koliko i svaki argument u prilog "javnim" medijima. Da državna 
potpora posve izostane, još bi se povećala pristranost korporativnim 
interesima i usmjerenost na imućnu publiku.

To je razlog zašto su tako iznimno važne te "druge" javne TV i radio 
stanice, koje postoje u mnogim zajednicama u Sjedinjenim Državama. 
Osobito je radio, kao posebno jeftin medij, podoban da bude medij 
zajednice. Osim "drugih" javnih stanica, trebamo potaknuti i neprofitne 
community radio stanice i radio male snage. One imaju mnogo manje 
sredstava od komercijalnih i etabliranih javnih stanica, ali su puno 
bliže ideji javnog emitiranja, a obično su i znatno čvršće povezane s 
elementima zajednice izvan elitnih sveučilišta ili uglednih predgrađa. 
Te stanice obično pokušavaju doprijeti do onih dijelova zajednice koje 
komercijalne i glavne javne stanice u pravilu zanemaruju: siromašne, 
mlade, umjetnike, političke disidente, udruge građana i manjine. 
Ukratko, one su mnogo vitalnije -- barem potencijalno -- od etabliranih 
javnih stanica. Nitko ne misli da samo jedna komercijalna stanica može 
zadovoljiti cijelu zajednicu, pa zašto bi se od jedne javne stanice 
očekivalo da bude sveobuhvatna?

S digitalnom revolucijom tehničke i pravne granice emitiranja i 
telefonije, o kojima govori Zakon o komunikacijama iz 1934., više ne 
postoje. Dapače, ruše se barijere između svih oblika komunikacije, a 
zakoni o komunikacijama svuda u svijetu postaju zastarjeli. Kongres je 
izglasao, a predsjednik Clinton prihvatio, Zakon o telekomunikacijama 
koji je 1996. stupio na snagu umjesto zakona iz 1934. godine. Glavna 
svrha Zakona o telekomunikacijama je deregulirati cjelokupnu industriju 
telekomunikacija i ostaviti tržištu, a ne javnim politikama, da zada 
trasu informacijske autoceste i sustava komunikacija. Mnogi taj zakon 
smatraju jednim od tri ili četiri najvažnija savezna zakona ovog naraštaja.

Čak i prema minimalnim standardima zakona iz 1934., rasprava o Zakonu o 
telekomunikacijama bila je farsa. Dio zakona de facto su napisali 
lobisti komunikacijskih tvrtki koje zakon pogađa. "Raspravljalo" se samo 
o tome hoće li broadcasteri, međugradske i lokalne telefonske kompanije 
i tvrtke koje pružaju usluge kabelske komunikacije uspjeti uhvatiti 
korak u toj deregulacijskoj utrci. U skladu s praksom uvedenom sredinom 
tridesetih godina, polazište su bili primat korporacija i motiv 
stjecanja dobiti. Legitimna se rasprava vodila u rasponu od onih poput 
Newta Gingricha, koji je tvrdio da je dobit sinonim za javno dobro, do 
onih poput potpredsjednika Ala Gorea, koji je tvrdio da tržište ne može 
udovoljiti svim javnim interesima, ali se oni mogu rješavati tek kad se 
osigura profitabilnost dominantnog, korporacijskog sektora. Povijest 
komunikacijskog zakonodavstva uči nas da, iako se Goreova pozicija može 
ušminkati, jednom kad se da prvenstvo interesima korporacija, interes 
javnosti beziznimno biva izguran na margine.

Stanje je takvo uglavnom zbog istih razloga zbog kojih su tridesetih 
godina satrti reformisti emitiranja. Političari mogu favorizirati jedan 
sektor u borbi za zaradu od autoceste, ali se ne mogu usprotiviti samom 
zarađivanju a da ne stave na kocku svoju političku karijeru. I 
Demokratska i Republikanska stranka čvrsto su povezane s velikim 
komunikacijskim tvrtkama, a komunikacijski lobiji spadaju među one kojih 
se političari najviše boje i poštuju, ali i među najobdarenije od svih 
koji na Capitol Hillu traže usluge. U ovom slučaju politička nezavisnost 
mogla bi se steći samo kad bi postojalo dobro obaviješteno građanstvo 
spremno za borbu za alternativne politike. No, odakle da građani budu 
obaviješteni? Samo putem novinskih medija, koji sadrže minimalno vijesti 
i ograničavaju se na službene rasprave, što u ovom slučaju znači 
izostanak rasprave. Zbog toga se o Zakonu o telekomunikacijama pisalo 
(prilično opširno) kao o poslovnoj vijesti, a ne kao o vijesti o javnoj 
politici. "Nikad nisam vidio ništa slično", primijetio je jedan 
profesionalni lobist. "Muk javne rasprave zaglušuje. O zakonu koji ima 
zastrašujuće velik utjecaj na sve nas nije bilo nije riječi javne rasprave."

Rasprava o komunikacijskoj politici ostala je na elitama i ljudima na 
čije prihode ima ozbiljan financijski učinak. Ona ne odražava karakter 
participacijske demokracije Sjedinjenih Država, to je u najboljem 
slučaju kapitalistička demokracija. Političari obiju stranaka obećali su 
javnosti da će Zakon o telekomunikacijama dovesti do naglog povećanja 
broja dobro plaćenih radnih mjesta i intenzivnog nadmetanja, do 
"digitalne zemlje besplatnih stvari za svakog", kako je to rekao jedan 
Demokrat. No istodobno čak i površnim čitanjem poslovnih medija, postaje 
jasno da su oni koji imaju koristi od tog zakona znaju da su te tvrdnje 
poluistine, ili pak čiste laži. Riječ je o oligopolističkim industrijama 
koje se itekako protive svakoj konkurenciji osim one pomno planirane. 
Vjerojatnije je da će deregulacija dovesti do spajanja velikih tvrtki, 
do porasta koncentracije tržišta i stalnih otpuštanja. A kad Zakon o 
telekomunikacijama "pusti s lanca" transnacionalne medijske i 
komunikacijske tvrtke sa sjedištem u Sjedinjenim Državama i ostavi ih da 
rastu putem novih spajanja i kupovanja manjih tvrtki, bez mnogo straha 
od regulacijske intervencije, to će de facto dati zeleno svjetlo 
daljnjoj konsolidaciji globalnog tržišta kojim dominiraju te iste 
tvrtke. Kao takav, Zakon o telekomunikacijama Sjedinjenih Država do neke 
je mjere globalni zakon.

Najizravnija posljedica donošenja Zakona o telekomunikacijama iz 1996. 
je neposredna i brza konsolidacija koncentriranog korporacijskog 
vlasništva nad radio-stanicama Sjedinjenih Država. To je nedopustivo i 
za svaku osudu. Korporacije dominiraju gotovo svakim kutkom naše 
medijske kulture. Zašto ne ostaviti radijski spektar, ili njegov najveći 
dio, za neprofitnu i nekomercijalnu upotrebu?


-- 
Ognjen Strpić
http://boo.mi2.hr/~ognjen

...............................................
Nettime-SEE mailing list
Nettime-SEE@nettime.org
http://www.nettime.org/cgi-bin/mailman/listinfo/nettime-see